Jednu smo večer, pijuckali piće pored auta, pod blijedom rasvjetom i pretresali mnogo puta ponovljene teme. Među njima i onu o Tojšićima.
Šta se to događa s nama pa tonemo u nekakvo sivo raspoloženje? Nezavršeni, poput zgrade ambulante, izlokani poput puteva i zamalo ugašeni, kao noćna rasvjeta u centru.
Pa, hoćemo li šta praviti, upitaše Esmir i Kenan. Imamo tvoje slike, da napravimo događaj, kao nekad kad smo čitali poeziju Charlesa Bukowskog u nesuđenom Domu kulture.
Hoćemo.
Evo nas na pragu izložbe ilustracija kojima sam, od 2019. godine, tada još usamljen u Sarajevu, liječio pomalo nostalgiju za Gribajom, livadama i Tojšićima. Crtao sam te sličice i pričao o svom selu, ljudima, spomenicima i Refiku Hukiću.
Da, čovjeku iz Tojšića možete zahvaliti jer je onomad, u doba Jugoslavije, pokrenuo projekat izgradnje hiljadu škola u Bosni i Hercegovini. Ni manje ni više – hiljadu. Nažalost, takav čovjek nema ulicu u Tojšićima, a niti jedna škola u BiH ne nosi njegovo ime.
Tojšići su vezani uz porodicu Hukić. Hukića han je bio nadaleko poznat, a ja sam ga nacrtao gledajući u ispranu fotografiju iz Tuzlanskog vremeplova. Moj dobri prijatelj, jedan od pokretača ove izložbe potiče iz te porodice, a njegov otac Rizo je držao i čuvenu kafanu. Od tog hana, ostala je samo stara drvena građevina ali će barem crteži živjeti. Kao na ovoj izložbi.
No, nisam se držao samo građevina, iako bi mezarje i Atik džamija imali šta da kažu. Posvetio sam pažnju našoj maloj rijeci Gribaji, vodenicama i nekim našim narodnim običajima. Htio sam ostaviti neki mali podsjetnik na kupljenje sijena, onako kako to više skoro niko ne radi. Da ga vilama skuplja u naviljke pa ih nosi do stožine i slaže oko nje. Htio sam pričati o kosištu i belegiji pa čak i o roštilju na starim pločama od šporeta. Da zacvrči, što bi rekli kod nas.
No, to je tek početak. Na izložbi planiramo postaviti tridesetak slika. A naš Fahrudin Sinanović, direktor BKC-a, predlaže da to skupimo u jednu knjigu. To je već desetljetni posao, no možda nekad i napravimo, za sad, iz godine u godinu, postavljam poneku sličicu, nekih naših lokalnih likova, običaja i načina života, a kasnije, kad dođe neko pravednije vrijeme, fino to sortirati u jedan vodič kroz Tojšiće.
A što se same historije tiče, preporučujem da nabavite knjigu od Damira Bošnjakovića.
Ne stigoh spomenuti ni Slogu pa čak ni Asima Parsa koji je s reprezentacijom Turske došao do finala Eurobasketa ili Eldara Ćivića koji igra za nogometnu reprezentaciju BiH…
Da, ima materijala za pogolem vodič.
No, dođite 8. juna u Tojšiće, na izložbu o njima samima i pogledajte samo površinu jedne historijske sante leda koju polako otkrivamo, kako vama tako i sami sebi. Uz piće, kao onu večer pored auta, samo ovaj put u lijepo osvjetljenoj sali.
Hoćete li?
Avet Rio Gribaje 