Kao i uvijek, jedanaestog podsjećam na genocid sproveden nad Bošnjacima u Srebrenici.
Danas je malo drugačije.
Jutros su mnogi od nas, tamam do zore, jeli i pili kako bi zapostili prvi dan mjeseca ramazana. Suzdržaćemo se od jela i pića do zalaska sunca. Da očistimo tijelo i dušu, ojačamo vjeru, speremo grijehe…
Ne može čovjek a da to ne poveže s ratom. Onim tokom kojeg je sproveden genocid i u kojem su civili mnogo gladovali. Baš mnogo. Teško da ćete upoznati čovjeka a da vam neće ispričati neku priču o gladi i dovijanju u spremanju hrane.
Gladuju i ljudi u Gazi. Naročito na sjeveru pojasa gdje kamioni sa humanitarnom pomoći ne dolaze zbog blokade. Kao što znate, nakon 7. oktobra i napada Hamasa, Izrael je pokrenuo rat i odmazdu najviše nad civilima u Gazi, ženama i djecom. Ubijeno je preko 30 hiljada ljudi, a preko 70 hiljada ih je ranjeno. Ubijeno je preko 12 hiljada djece i više od osam hiljada žena. Sravnjene su stambene zgrade, bolnice, fakulteti i škole pa čak i pekare.
A sada ljudi gladuju.
Mnoga palestinska djeca su umrla od gladi. Vidjeli smo to uživo, na televiziji ili na interentu. Mršave i neuhranjene dječake i djevojčice. Umiru pred očima nemoćnih roditelja. Zbog teškog bombardovanja ostaju bez života, ruku i nogu.
Užasne i strahovite slike koje dolaze, čini se, pogađaju samo obične ljude, a političare baš i ne. Mnogi šute. Mnogi tvrde da Izrael ima pravo da se brani i traže osudu Hamasa. No gotovo nikako ne traže osudu ubijanja civila. Obični ljudi su nemoćni da bilo šta učine kako bi pomogli Palestincima u Gazi koji se uprkos svemu hrabro drže. Jedino što mogu je da izađu na ulice i na protestima traže prekid vatre.
O tome govori i slika za današnji jedanaesti. O gladovanju. Našem i njihovom. Jer ih razumijemo.
Prisjetimo se žrtava i poštujmo hranu za kojom mnogi tragaju.
Avet Rio Gribaje 