Ovu stranicu postavljam dok jezdim u autobusu broj 13 ka Tuzli.
To je redovna linija od Kalesije do Tuzle u kojoj sam proveo djetinjstvo, mladost a evo i neke zrele godine.
Od mog prelaska u Sarajevo, promijenilo se mnogo toga. Doduše, prošlo je skoro pet godina pa je to bilo za očekivati. Ona osnovna je glavna promjena. Autobusna karta od Tojšića do Tuzle sada košta 4,5 konvertibilnih maraka. Ali barem ima više mjesta. I manje ljudi. Što znači da nam je demografija crna ko petak, čak i na sniženju.
Ranije je, prije tih famoznih 5 godina, karta koštala 1,5 konvertibilnih maraka. Pošto je sve naopako kod nas, tako nam je i taxi jeftiniji ali oni opet zbog drugih da ne kažem geografko-opštinskih razloga ne idu do Bingo City Centra gdje me na kahvi čeka moj dobri Goran.
Bilo kako bilo. Auotbusa se neću nikad riješiti. Čak i kad bih otišao u zemlju s najjeftinijim automobilima, vjerujem da bih završio u nekom autobusu, truhlom i žutom.
Pada i kiša.
Autobusi tokom kiše imaju taj specifični miris vlage, truleži i čamotinje. Miješaju se parfemi, ustajali znoj iz jakni i ponekad bijeli luk. Tako je bilo nekad, tako je i danas. Sa zvučnika samo ne trešti Indira Radić i njen Zmaj nego Aleksandra Prijović.
Tokom jedne vožnje prije tuce godina, vozač je imao kasetu sa 12 puta snimljenim Zmajem i puštao ga do besvijesti, otprilike do ulaza u Tuzlu. Tu sam naučio tekst pjesme i zapamtio za sva vremena. I neka sam. Indira je u to doba bila velika stvar. Danas sam prestar za to pa mećem slušalice u uši i prisjećam se dobrog Želje, tonca sa radija TK. On mi je onomad rekao da ću bataliti Wu-Tang i slušati Dire Straits. Donekle je bio upravu samo što opake štemere iz New Yorka slušam i danas.
Evo i Brčanske Malte.
Napredujemo prema Ircu. Ostala mjesta nisam primjetio ali ne možeš zaboraviti Maltu. Zapravo ti u glavi zazvoni glas Hamze repera i njegovo čuveno gostovanje kod Frenkija na pjesmi, pa hajmo onda:
– Maaaalta, u kući Frenki, povratak cigana na scenu sada još bjesniji, još uvijek isti CREW, zauvijek FmJAm, beton poe nogama, čisti obraz i reprezent!
Autobus je naglo zakočio i neka djevojka je pala na ženu.
Da, trineskom smo putovali i na partije koje je pravio FmJam i osjećali se da pripadamo pokretu. Doduše, ovog autobusa nije bilo poslije 19 sati pa smo se kući, pijami i veseli vraćali pješice, nekih 10 kilometara.
Pričaću vam jednom o tome.
Avet Rio Gribaje 