Brana

U našoj varoši nismo imali bazene već nešto drugo – vijerove na rijeci Gribaji. Tu smo se kupali, igrali hore i pekli krompir na žaru.

Naša rijeka nije duboka. Tu i tamo bi se moglo naći po metar i po dubine ali ni to nam nije bilo dovoljno pa smo nosili stare najlonske vreće od kuće, trpali u njih šljunak s dna rijeke i s njima pregrađivali Gribaju kako bi pravili male bazene, dovoljno duboke da najhrabriji skoče s grana obližnjih vrba i joha.

Mi smo svoju branu, kako smo zvali te jednostavne pregrade, pravili nizvodno od Mehmedalijinog mosta. Skupili bi se prijepodne, ponijeli vreće i proveli par sati u redanju vreća. Nekada bi nas omela matica, a nekada bi se jednostavno umorili. Šljunak bi kupili rukama ili lopatom, pazeći da se ne posiječemo jer se na dnu često mogle vidjeti krhotine od flaša, keramičkih pločica ili cigle. Šupljine bi ispunjavali šljunkom i krupnijim kamenjem. U tim bazenima bi se često skupile ribe, a u škaljama, u korijenju vrba i poneki rak. Svi bi oni odselili kad bi uslijedilo vrištanje, skakanje u vodu ili igranje hore. A to je bila igra slična žmiri ili skrivačima.

U tim dubljanima, uz obalu, često bi se dječaci zalijetali kako bi istjerali kakvog golemog klijena ili deveriku u mrežu, no to ću ostaviti za iduću priču.

Brane bi služile i kao filter za smeće jer bi se uz njih nakupile boce, krpe ili šta već zapliva nizvodno, prema Spreči. Mi bi to skupili i izbavili na obalu. U suštini, tu gdje smo se kupali je i bilo najčišće pa su ribe obilato koristile tu blagodet, kad bi mi krenuli kući. Skrivene u sjenama ispod mosta ili u korijenju, bezglavo bi se zajurile dole, čemu smo često bili svjedoci. Njihova sivo bijela tijela su bljeskala u predvečerje u prljavo zelenoj boji Gribaje.

U Tojšićima je bilo mnoštvo takvih brana, i kako rekoh, skoro svaka meraja je imala jednu. Neke su bile duboke, neke plitke ali su okupljale djecu u to doba. Ne sjećam se da je tu bilo tuče ni svađe, vazda smijeh i pljuskanje vode. Moja generacija je pravila zadnje brane.

Danas ih više nema. Djecu to više ne zanima, a i rijeka je prljavija nego inače. Uskoro više tu neće biti ni ljudi, što će od sela načiniti mjesto duhova ali će se barem rijeka oporaviti. A i to je nešto.