U mom selu se i danas vjeruje u čudo bijelog luka. Em je dobar za srce, em umiri crn i šupalj zub uz sadejstvo rakije, a onda svako jelo obogati svojim fenomenalnim ukusom.

Također, tjera i vampire.
No ne i naše domaće, kojih je bilo poprilično u Bosni i Hercegovini, iako se malo toga o njima zna. Pa ipak najpoznatiji, ujedno i najstrašniji su Pajo iz Tupanara kod Vlasenice, Korkut iz Nevesinja, Meho iz Glamoča te jedna bezimena povampirena dama iz Trebinja.
Paju su onomad ubili glogovim kolcem, spalili tijelo na lomači u Tupanarima, a poslije se namazali njegovom krvlju da im vampiri ne bi ništa mogli. Bijeli luk se ne spominje.
U našoj zemlji, vampirov grob bi se mogao prepoznati po rupi. A u Nevesinju i Gacku bi se čitanjem ćitaba na mezaru otkrivao vampir. Naime, ako bi se zemlja zatresla, krvopija bi garant bila tu zakopana pa bi se obračunali sa njim, svako već prema nahođenju i običajima svog mjesta. I opet, bijeli luk, lokalne vampirdžije, slabo da su koristile. Haman su vatra i glogov kolac bili baš tamam da tu ološ pošalju na onaj svijet.
Vampiri i vukodlaci su također na dan hoda bježali od konja vranca, kojeg je svaki kiridžija koji drži do sebe, imao.
U nekim mjestima u BiH, ljudi bi stavljali tri zrna pšenice i malo vode pored mrtvaca, da ne bi ne daj Bože vaskrsnuo. A ukoliko bi se mrtvac opet vratio kući neki bi ga gađali puškom, najčešće u Višegradu ili zapaljenom glavnjom vatre. Neki bi ga zadržali do prvog kukurika u kući pa bi zakasnio da se vrati u grob. Što bi mu i presudilo.
Ali o tome ćemo kasnije, kad budem imao vremena da se posvetim domaćim vampirima kojima luk izgleda nije smetao…